Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) plaća je definirana kao primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. Poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Plaća se može sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka te ostalih primitaka.
Zakonom o radu su definirani i primici radnika na temelju radnog odnosa, koji su po svom obilježju materijalno pravo iz radnog odnosa ili predstavljaju naknadu troška radnika, a koji se uređuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili drugim aktom poslodavca te ugovorom o radu. Primici radnika na temelju radnog odnosa se ne smatraju plaćom.
Pritom, kriterij oporezivosti odnosno neoporezivosti nekog primitka nije relevantan u kontekstu definicija Zakona o radu.
Odredbom članka 94. Zakona o radu propisano je pravo radnika na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom.
Zbog omogućavanja radniku dostojanstvene plaće za rad koji obavlja nedjeljom, propisuje se minimalno zakonsko povećanje plaće za takav rad na način da povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50%.
Ako povećanje plaće za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim propisom nije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, odnosno ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih…
